Vlada je davno ranije objavila dokument koji je trebao u posljednjih 10 godina postaviti temelj ka sretnijem društvu u kojem će postojati minimalni scijalni standard.
"Strategija borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti u Republici Hrvatskoj (2014. – 2020.) temeljni je dokument koji će omogućiti sustavan i zajednički pristup svih relevantnih dionika u rješavanju problema siromaštva i socijalne isključenosti, uz osiguravanje minimalnog standarda najugroženijem dijelu društva, te sprječavanje novih pojava siromaštva i socijalne isključenosti."
Vanjska poveznica: dokument vlade RH
Začetak dokumenta je 2014. godina (vlada Zorana Milanovića, lijeva tzv. "Kukuriku" koalicija), a rezultat nepunih 10 godina kasnije je da (barem ja osobno) susrećem sve više siromašnih ljudi na zagrebačkim ulicama.
To je tema o kojoj ću uskoro pisat vrlo opsežno pa bih se sada osvrnuo na stanje u zemlji u pogledu "minimalnog standarda" svih u društvu.
Osnovne troškove života mnogima je teško namiriti
Obišao sam vodeće trgovačke lance mješovitom robom i najjeftiniji kruh koji sam pronašao iznosio je nešto malo ispod eura (op.a. ne želim reklamirati besplatno trgovački lanac).
Bio je to bijeli kruh, 400 grama težine i bio je na akciji, no uzmimo za primjer da je to redovna ponuda jeftinijeg kruha.
Mlijeko uobičajene kvalitete poznate trgovačke marke (op.a. ne želim reklamirati besplatno proizvođača) bilo je na akcijskoj cijeni par centi ispod eura, a iskreno nisam pronašao jeftinije pa uzmimo za primjer da je to uobičajena povoljnija cijena.
Umirovljenica koju poznajem mjesečno prima 320 eura mirovine.
Ako svaki drugi dan kupi navedeni kruh i mlijeko potrošit će mjesečno gotovo 10% svoje mirovine samo na ta dva proizvoda.
Ostale živežne namirnice daleko su skuplje, a valja platiti i režije koje uz popriličnu štednju dosežu 100ak eura, što čini 30% njezine mirovine.
Ukoliko kupi najjeftiniju tjesteninu ili rižu (primjerice robne marke trgovine, koje su jeftinije od poznatih robnih marki), nešto malo salame i sira, margarina, voća i povrća njena mirovina potroši se dobrano prije konca mjeseca.
Nije se "pošteno" nahranila (a zbog životne dobi preporučljivo je da jede kvalitetnije radi očuvanja zdravlja), zadovoljila je osnovni higijenski minimum najjeftinijim potrepštinama, nije pohodila kazalište, nije se počastila ručkom u restoranu barem jednom u mjesecu, nije joj ostalo za uštedjeti i "počastiti" unučad...
Ali podmirila je sve svoje račune, nije nikom dužna i to mora prihvatiti kao sreću i ispunjenje (po prinicipu "uvijek može biti gore").
Svoj mjesečni proračun nadopunjava tako da skuplja boce s povratnom naknadom.
Radila je 30 punih godina.
Živi u stanu kojeg je naslijedila pa ne mora brinuti o krovu nad glavom.
Mladi ljudi često ne mogu postaviti ekonomsku konstrukciju
Za primjer sam uzeo meni poznatu umirovljenicu kako bih vam predočio koliko komplicirano jest preživljavanje u Hrvatskoj (op.a. opisano se teško može nazvati životom, samo preživljavanjem).
Drugačiji primjer, zapravo samo drugačije "težak", jest kod sina mog prijatelja.
Sin je doselio u Zagreb studirati i ostao je u Zagrebu živjeti. Ima dobro plaćen posao (cca 1.100 eura mjesečno) i mjesečno zadovolji svoje potrebe.
Njegove potrebe su najam stana s režijama (500 eura), hrana (200ak eura, preko tjedna ruča organizirano kod poslodavca pa uštedi), svaka 2 tjedna izađe van s društvom (50ak eura po izlasku) i plaća kratkoročni kredit za polovno vozilo (100ak eura).
Kad podmiri higijenske i sve druge potrepštine ostaje mu nešto sitno ušteđevine.
Ako se odluči na kupnju stana, prema današnjim cijenama nekretnina (koje su u porastu) za manji stan može očekivati oko 500ak eura kredita mjesečno na rok od 30 godina. Na to idu cijene režija i sve drugo ranije navedeno pa i ta najmanja štednja iščezava.
A treba raditi 30 i više godina do mirovine...
Zbog opravdanih egzistencijalnih strahova mnogi mladi odlučuju ne napuštati obiteljske domove, a mnogi mladi parovi odlučuju biti bez djece.
Trenutni sustav je truo i mnogima ne omogućava kvalitetan život
Moja baka mi je pričala o teškom životu dok je bila dijete (porijeklom iz Dalmatinske zagore) i kako su nakon rata ona i djed stvarali obitelj u malom stanu bez gotovo ikakve značajnije imovine.
Uzimajući u obzir razvoj društvenog standarda od onda do danas ispada da nismo previše napredovali.
I danas je mnogim članovima našeg društva osnovna egzistencija izazov, iako je ta egzistencija nešto sadržajnija u odnosu na onu iz priča moje bake.
Naša država ne omogućava ljudima, koji su cijeli radni vijek radili u ovom društvo i radili za ovo društvo, da imaju nešto više od osnovnog u životu.
Ljudi u poznijoj životnoj dobi moraju pronalaziti načine dopune kućnog budžeta ili "stezanja remena", a mlađi ljudi uopće nemaju motivaciju biti dio ovog društva i u njemu graditi svoju budućnost...opet kroz rad u društvu i za društvo!
Sve više je gladnih i onih bez "krova nad glavom"
Moja draga prijateljica, Vesna Ribarić, zadnjih godina volonterski pomaže ljudima koji su postali beskućnici.
Životne priče tih nesretnih ljudi su različite, a kroz svoju građansku inicijativu ona ih prepričava na Facebook profilu "Od srca do srca za beskućnike i potrebite", kojeg možete zapratiti na sljedećoj poveznici:
Vanjska poveznica: Facebook grupa "Od srca do srca"
Zrelo i zdravo društvo mora omogućiti zdrav i kvalitetan život svima
Svatko od nas morao bi moći svojim radom osigurati si kvalitetne uvjete za život: krov nad glavom, raznovrsna i kvalitetna prehrana, makar minimalne društvene aktivnosti i barem neku mjesečnu ušteđevinu.
Oni koji to iz nekog razloga ne mogu ostvariti za sebe, država bi morala osigurati za njih.
Znam, znam, država izdvaja za socijalu...no to jednostavno nije dovoljno!
Osim toga, država bi treba stvoriti kvalitetan društveno-gospodarski okvir koji će jamčiti svima nama da od svog rada možemo ostvariti kvalitetan život.
Država bi morala postaviti takav mirovinski sustav da kroz generacijsku solidarnost netko tko je 30 i više godina radio ne mora brinuti hoće li leći gladan u krevet (ili hoće li uopće imati krevet).
Država bi kroz poreznu politiku morala pravednije rasporediti društveni teret između onih koji imaju više i onih koji imaju manje, a svakako bi trebala povećati izdvajanja za socijalne potrebe društva.
Dok se to ne dogodi neizbježno ćemo se kretati u pravcu dodatnih nejednakosti između ljudi, a sigurno će se povećavati broj onih koji će živjeti na rubu egzistencije, ako ne i ispod ruba egzistencije!
