U posljednjih nekoliko godina svijet je svjedok naglog razvoja digitalnih valuta. EU uvodi digitalni euro kao dodatno sredstvo plaćanja.
Dok jedni u tome vide budućnost financijskog sustava i lakši pristup tržištima, drugi tvrde da iza svega stoji mnogo mračnija priča – teorija zavjere prema kojoj digitalni novac predstavlja ključni alat za nadzor i kontrolu društva.
Digitalne valute (poput kriptovaluta) krenule su kao decentralizirana alternativa bankama i državnim institucijama. No, paralelno s time, mnoge vlade i centralne banke razvijaju vlastite projekte – takozvane digitalne valute središnje banke (CBDC).
Upravo tu zagovornici teorija zavjere vide početak problema.
Prema njima, CBDC nisu samo digitalni ekvivalenti papirnatog novca, već sofisticiran sustav koji može pratiti svaku transakciju, uvesti ograničenja potrošnje, pa čak i "ugasiti“ sredstva pojedincu ukoliko se njegovo ponašanje ne uklapa u zadane društvene norme.
Pravni okvir uvođenja digitalnog eura
Prijedlog zakonskog okvira Europske komisije za digitalni euro (2023.) definira digitalni euro kao zakonsko sredstvo plaćanja u eurozoni.
Dokument: Prijedlog uredbe Europske komisije
Vanjska poveznica: članice eurozone
Odluke i izvješća Europske središnje banke (ECB) – projekt istraživanja i pripreme digitalnog eura (od 2021., sada u “pripremnoj fazi").
Dokument: brošura ECB-a
Dokument: komercijalna broura ECB-a
Digitalno desetljeće EU 2030 (Digital Decade Policy Programme) strateški je okvir digitalne transformacije, unutar kojeg digitalni euro spada u širu agendu digitalne suverenosti i sigurnih plaćanja.
Vanjska poveznica: Ciljevi europske digitalne dekade
Dokument: Odluka EU 2022/2481 o uspostavi programa politike za digitalno desetljeće do 2030.
Strah od "digitalne lisice“
Jedna od najčešćih tvrdnji teoretičara zavjere jest da bi digitalni novac mogao postati oruđe uvođenja "društvenih kreditnih sustava“, po uzoru na kineski model, gdje se ponašanje građana ocjenjuje i nagrađuje ili kažnjava. Time bi, kažu skeptici, svaka kupovina, svaka uplata i svaka donacija bila zabilježena – a građani bi izgubili anonimnost koju im danas pruža gotovina.
Zamišlja se scenarij u kojem bi vlasti mogle ograničiti kupovinu određenih proizvoda, kontrolirati koliko energije ili goriva trošimo, pa čak i "ugasiti“ digitalni novčanik neposlušnima.
Što kažu stručnjaci?
Ekonomisti i stručnjaci za financije upozoravaju da su ove tvrdnje uglavnom pretjerane. Prema njima, svrha uvođenja digitalnog novca jest povećanje učinkovitosti, smanjenje troškova transakcija i borba protiv sive ekonomije. Naglašavaju kako bi svaka zlouporaba sustava izazvala ogromne društvene i političke posljedice.
Ipak, i među njima postoji slaganje da su pitanja privatnosti i sigurnosti ključna, te da bi građani trebali imati mehanizme zaštite od potencijalne zlouporabe.
Između paranoje i realne brige
Granica između teorije zavjere i opravdane zabrinutosti često je tanka. Povijest nas uči da tehnologija koja nudi praktičnost nerijetko dolazi s cijenom – a ta cijena ponekad je sloboda. Hoće li digitalni novac postati alat potpune kontrole ili samo još jedan korak u evoluciji financija, tek ćemo vidjeti.
Za sada ostaje pitanje: jesmo li spremni zamijeniti gotovinu za algoritam?
Teorija zavjere – kako bi mehanizam kontrole mogao biti uveden?!
1. korak bio bi normalizacija digitalnih plaćanja i pad gotovine
Prvo se stvara okruženje: digitalne kartice, mobilne aplikacije i beskontaktna plaćanja postaju dominantna zbog pogodnosti i troškovne uštede. Države i banke potiču digitalne transakcije radi borbe protiv sive ekonomije i utaje poreza. U nekim zemljama već se vidi vrlo velik pad upotrebe gotovine (npr. Švedska). To smanjuje društvenu ovisnost o fizičkom novcu i olakšava prebacivanje velikog dijela populacije na digitalne načine plaćanja.
2. korak bio bi vođenje CBDC-a (centralno-bankarske digitalne valute) kao “pouzdanog" digitalnog novca
Centralne banke razvijaju CBDC-ove koji se reklamiraju kao sigurna, brza i jeftina alternativa: stabilna vrijednost, funkcionalnost offline/online i interoperabilnost s bankovnim računima. Ako su dizajnirani s obveznom identifikacijom (KYC) i centralnim spremištem podataka, CBDC može – tehnički – omogućiti dublji nadzor nad transakcijama nego gotovina. Stručne analize i institucije raspravljaju upravo o tim kompromisima između učinkovitosti i privatnosti.
3. korak bio bi postepeno ograničavanje gotovine kroz regulativu i poticaje
Sljedeći korak nisu nužno dramatične zabrane, već mješavina mjera: ograničenja iznosa gotovinskih transakcija, obvezno izvještavanje o većim depozitima, ukidanje pojedinih apoena, poticaji za trgovce da prihvaćaju jedino digitalne uplate, ili porezne povlastice za digitalne transakcije. Time se praktično otežava uporaba i cirkulacija fizičkog novca. Takve politike često se opravdavaju borbom protiv pranja novca i kriminala.
4. korak su tehničke mogućnosti "programibilnog novca“ (bez instrukcija za zlouporabu)
Neki dizajni CBDC-a uključuju funkcionalnosti koje se u teoriji mogu koristiti za ciljano upravljanje ponašanjem: primjerice ograničenja vrste transakcija (nemogućnost kupnje određenih dobara), primjena vremenski ograničenih poticaja ili subvencija koje se mogu potrošiti samo u određenim trgovinama ili sektorima, ili mehanizmi za privremeno zamrzavanje sredstava pri sumnji na nezakonite aktivnosti. Ti su koncepti predmet javne rasprave jer nude praktične prednosti (npr. ciljane potpore u krizi) ali i potencijal za zloupotrebu. (Napomena: ovo nije uputa kako takvo nešto napraviti, nego opis mogućih dizajnerskih opcija i njihovih implikacija.)
5. korak je implementacija političke i sigurnosne retorike koja opravdava strože mjere
U kriznim situacijama – financijska panika, velika recesija, teroristički napadi, ili sigurnosne prijetnje – javna potpora za hitne i snažne mjere raste. Vlade mogu upotrijebiti takve okolnosti da ubrzaju prelazak na digitalne modele i uvedu privremene (koje mogu postati trajne) ovlasti nad transakcijama. Primjeri: hitne fiskalne mjere, blokade računa u slučaju "nacionalne sigurnosti“, ili obvezne nacionalne aplikacije za plaćanje. Kritičari ističu da to može otvoriti vrata trajnoj ekspanziji nadzora.
6. korak je Institucionalizacija kontrole kroz zakone i tehnologiju
Ako društvo ne uvede jake zakonske i ustavne granice (za privatnost, pristup podacima, pravila o zamrzavanju sredstava i pregledu odluka), lako se može dogoditi da se ad-hoc prakse normaliziraju. Na razini uprave to bi značilo: zakonske ovlasti za pristup transakcijskim podacima, slabo regulirane međudržavne razmjene podataka, i veliki privatni dobavljači infrastrukture bez dovoljno nadzora. To kombinirano s vrlo malom dostupnošću gotovine i jakom ovisnošću o digitalnoj infrastrukturi povećava rizik zlouporabe.
Kada bi to bilo realno izvedivo – politički i društveni uvjeti
Niska javna svijest i loša rasprava: ako građani ne razumiju implikacije dizajna (što čuva privatnost, što omogućuje kontrolu), promjene prolaze lakše.
Krize koje stvaraju potrebu za "hitnim rješenjima“: ekonomske, sigurnosne ili zdravstvene krize ubrzavaju prihvaćanje novih tehnoloških rješenja.
Smanjena dostupnost alternativnih instrumenata (gotovine, inozemne valute, barter): to olakšava pretvaranje CBDC-a u dominantnu ili jedinu opciju.
Slabi zakonski okviri za privatnost i nadzor: bez jasnih granica kako se podaci koriste, mehanizmi kontrole mogu se legalizirati.
Na što stručnjaci upozoravaju – gdje su stvarne "crvene zastavice"
Glavne zabrinutosti stručnjaka uključuju: gubitak privatnosti, koncentracija moći u rukama državnih/privatnih aktera, rizik od pogrešnih ili proizvoljnih zamrzavanja sredstava, te isključenje ranjivih skupina koje ne koriste digitalne alate. Regulatorski dokumenti i akademski radovi to ističu kao ključne rizike koje treba pažljivo adresirati prije širokog uvođenja CBDC-a.
Što bi smjelo spriječiti zlouporabu – ključne protumjere i zaštite
Jasni zakoni i ustavne garancije privatnosti – koje specificiraju tko, kada i s kojim sudskim nadzorom smije pristupiti transakcijskim podacima.
Dizajn s privatnošću u središtu – tehnološki pristupi koji minimiziraju prikupljanje podataka (npr. tehnike za anonimizaciju ili ograničeno čuvanje podataka). Stručne rasprave pokazuju da je to tehnički moguće ako se tako želi.
Obvezna dostupnost gotovine ili alternativnih metoda – zakonodavstvo koje garantira da svi građani mogu platiti bez digitalne tehnologije (zbog izvanrednih okolnosti ili iz socijalne jednakosti). Neke zemlje razmatraju zakone da zaštite status gotovine.
Neovisni nadzor i transparentnost – javni i neovisni mehanizmi revizije, izvješća o pristupima podacima i jasni kanali za pritužbe građana.
Društveni otpor i demokratski procesi – informirane javne rasprave, sudjelovanje civilnog društva i regulatorne konzultacije mogu ograničiti mogućnosti zlouporabe.
Kratki sažetak (u jednoj rečenici)
Postepeni prijelaz na digitalni novac koji postane jedino sredstvo plaćanja nije magični skok, nego niz političkih odluka, regulatornih promjena, tehnoloških dizajna i kriznih uvjeta – i baš u tome je "zamka" i rizika i prilike: mogućnost učinkovitijih plaćanja i socijalnih programa, ali i opasnost od centraliziranog nadzora ako ne postoji snažan pravni i tehnički okvir za zaštitu privatnosti.
Ustav RH mora zaštititi gotovinu kao jedan od oblika plaćanja
Ustav RH najviši je pravni akt naše države i iznad je svih međunarodnih sporazuma, a upravo zato bi se njime neizbježno trebala zaštititi uporaba gotovine.
On se može mijenjati odlukom 101 zastupnika Sabora RH ili referendumom građana, a zasad niti jedna opcija nije niti u zamisli, što znači da ni vlast ni narod ne mare za rizike koje nosi budućnost digitalnog novca niti za sprječavanje istih.
