Više od godine dana bilježimo nejasno jačanje radikalnih smjerova u našem društvu - kako na desnoj tako i na lijevoj sceni! A sve je počelo s jednim koncertom - ili je ipak počelo puno ranije?
Thompsonov povijesni koncert na Zagrebačkom hipodromu u srpnju 2025. godine nije bio početak - bio je kulminacija procesa koji traje godinama, ali je upravo taj događaj postao katalizator koji je sve latentne tendencije iznio na površinu.
Jačanje desnice u Hrvatskoj poklopilo se s formiranjem koalicije vladajućeg Plenkovićevog HDZ-a s Domovinskim pokretom nakon parlamentarnih izbora 2024. godine, a Thompson je stekao slavu tijekom Domovinskog rata i nakon njega, braneći svoje koncerte kao "slavlje vjere, obitelji i domovine".
No iza te glazbene fasade krije se nešto puno složenije i politički zanimljivije: sustavan, višeslojan proces koji ima više aktera, više interesa i više korisnika.
Pitanje nije "je li Hrvatska radikalizirana" - to je evidentna činjenica.
Pravo pitanje glasi: tko to organizira, tko dopušta, a tko profitira?
Thompsonov koncert kao politički instrument
Plenkovićeva selfie fotografija s Thompsonom uoči koncerta nije bila slučajnost. Bila je to poruka biračkom tijelu uoči lokalnih izbora, pažljivo kalibrirana i politički precizna. Ulazak HDZ-a u koaliciju s Domovinskim pokretom suzio je premijerov politički manevarski prostor i doveo ga u situaciju u kojoj toleriranje dijela ideološkog repertoara partnera s desnice postaje dio održavanja koalicijske stabilnosti. Analitičari upozoravaju da unutar HDZ-a postoji snažno desno krilo koje predvode ljudi poput ministra obrane Ivana Anušića, po svemu autentičnog Thompsonova obožavatelja.
Mehanizam je bio jednostavan i učinkovit: Plenković se pozicionirao kao "patron nacionalnih interesa", netko tko ne zabranjuje, ne cenzurira, tko "stoji uz narod". Rezultat je bio predvidljiv. Plenković je ponovio da je pjesma Bojna Čavoglave dio integralnog Thomsonovog koncertnog repertoara i smatra da ta pjesma ne bi trebala biti iznenađenje bilo kome, ali da je lijeva politička scena zatečena brojem mladih ljudi na koncertu na Hipodromu.
Taj argument - "uvijek je bilo tako, što se čudite" - posve ignorira kontekst! Svi znaju da su Thompsonove pjesme, u određenoj mjeri, prožete filoustaškim reminiscencijama, da nema njegovog koncerta bez ustaškog pokliča ZDS i prateće endehazijske ikonografije, a unatoč tome angažirani su svi ključni državni kapaciteti da bi se dosad nezabilježena, potencijalno sigurnosno riskantna masovka na hipodromu održala u slavu hodočasnika iz Čavoglava.
Koncert je nedvojbeno bio politički projekt HDZ-a, svjesno instrumentalizirana kulturna manifestacija s jasnim izbornim ciljevima. To ne znači da Thompsonovi obožavatelji nisu iskreni, ali znači da su iskorišteni.
Koalicija HDZ-a i Domovinskog pokreta - pakt iz interesa
Ključni strateški potez koji je otvorio Pandorinu kutiju bio je ulazak HDZ-a u koaliciju s Domovinskim pokretom.
Domovinski pokret je relativno nova politička stranka sastavljena uglavnom od radikalnih nacionalista i socijalnih konzervativaca koji su napustili centrističko-desni HDZ. Stranka je predvođena bivšim gradonačelnikom Vukovara Penavom, koji je svoju poziciju utvrdio nakon unutarstranačkih čistki.
Ova koalicija imala je dalekosežne posljedice. Tom odlukom stranka etničkih Srba po prvi put nakon dugo godina ostala je izvan vlade. To nije bio slučajan propust - bio je to signal koji je desnica razumjela savršeno jasno.
Sociolog Krešimir Krolo ocjenjuje da se može reći da je u tom savezu pad standarda političke komunikacije dobio naglo i neočekivano ubrzanje, a ulazak HDZ-a u savez s "krajnjom desnicom" praktički je legitimizirao pozdrav ZDS, pri čemu se većina nedavnih napada odvila upravo uz taj poklič - inače službeni pozdrav NDH.
Plenković je igrao dvostruku igru: pred europskim partnerima nastupao je kao umjereni demokrat i branitelj europskih vrijednosti, dok je u unutarnjoj politici tolerirao sve što mu je koalicijski partner diktirao. U ovakvoj konstelaciji snaga jedini pravi suparnici mogu mu biti "mangupi u vlastitim redovima" te lažan osjećaj sigurnosti u spoju s korupcijskim aferama.
Keleminec i ulična militantna desnica
Dok HDZ i DP igraju institucionalne karte, na ulici su se pojavili akteri koji ne mari za institucije. Dražen Keleminec i njegova Autohtona – Hrvatska stranka prava (A-HSP) predstavljaju onu vrstu ekstremizma koji je nekoć bio gurnut na margine, a sada hoda slobodnim korakom.
Saborska zastupnica Dalija Orešković (o čijem sudjelovanju u društvenoj degenerizaciji ćemo pisati više u nastavku teksta) smatra da je Keleminčeva turneja po stanovima novinara i političara prijetnja i primitivizam koji nema veze s domoljubljem, a odgovornim vidi i premijera Andreja Plenkovića čiji mu je, kako navodi, "režim dao zaštitu i odriješene ruke da nastavi dalje".
Metodologija je zabrinjavajuća: maskirana skupina dolazi pred dom privatne osobe, pusti Thompsonove pjesme, skandira. To nije sloboda govora, to je zastrašivanje. Sve su jasnije društvene posljedice sve češćih okupljanja ekstremnih desničara pred kućama političara i običnih građana, koje zastrašuju pod krinkom prava na prosvjed.
Paralelno s Kelemincem, niknule su i nove organizacije. Ronaldo Barišić i udruga "Za bolju Hrvatsku" postali su poznatiji u javnosti nakon jednog od najbizarnijih prosvjeda u povijesti Hrvatske, na kojima su se borili protiv svega - od migranata, preko Covida, do Ukrajine i Palestine. No iza kaotične fasade krije se razrađeni plan: u videu sa Zoom sastanka udruge raspravljalo se o smjeni vlasti prije izbora i formiranju vlade "desnih" stranaka, a isticalo se da se zalažu za diktaturu.
Ovo više nije margina. Ovo je organizirana mreža koja kalkulira, planira i testira granice tolerancije sustava.
Nasilje kao test tolerancije
Jesen 2025. donijela je seriju incidenata koji su pokazali koliko je sustav spreman tolerirati.
Dana 3. studenoga 2025. oko 70 maskiranih pojedinaca provalilo je u zgradu gdje su se održavali Dani srpske kulture u Splitu i nezakonito ih prekinulo. Dana 7. studenoga maskirani huligani pokušali su spriječiti izložbu posvećenu Dejanu Medakoviću u Srpskom kulturnom centru u Zagrebu. Dana 9. studenoga uslijedio je napad na srpski karate tim u Rijeci.
Sva ta nasilja odvijala su se uz poklič "Za dom spremni" - ustaški pozdrav, koji je praktično uklonjen iz zone zabrane i percipira se kao "povijesni simbol", a ne kao ekstremistički marker. Vladine institucije radije izbjegavaju oštre reakcije, bojeći se sukoba s braniteljskim udrugama i radikalnim dijelom biračkog tijela.
Odgovor vlasti? Tišina. Ministar branitelja Tomo Medved nije osudio prosvjede pred domom saborske zastupnice (ma što tko mislio o njoj, ona je član najvažnije državne institucije). Policija je uglavnom gledala. Poruka je bila jasna: određene vrste nasilja su prihvatljive.
Strani radnici kao meta: organizirano nasilje ili spontani primitivizam?
Dva incidenta posebno su šokirala javnost i otvorila pitanje je li nasilje nad stranim radnicima spontano ili dio šireg obrasca.
Split, studeni 2024. godine - u jednoj noći, četiri koordinirana napada na strane dostavljače u razmaku od četiri sata, trinaest napadača, trojica napadnutih, slomljena ruka, napadači odjeveni u crno i s kapama na glavama. Maskirani, noćni, koordinirani napad - ovo nije bila spontana tuča. U istoj noći je skupina od desetak maskiranih osoba oštetila je dostavne motocikle parkirane ispred objekta u kojem borave strani radnici, što znači da su napadači znali i gdje žive.
Rijeka, veljača 2026. godine - skupina mladića brutalno je napala 25-godišnjeg sirijskog pomorca koji je šetao rivom. Tukli su ga dok je ležao, skakali mu na prsa, a potom bacili njegov mobitel u more. Na tlu je bila vidljiva krv. Snimku su napravili napadači, kao trofej, a ista se tjednima širila društvenim mrežama prije nego je dospjela u medije.
Zagreb, svibanj 2026. godine - u centru Zagreba u Ilici, u blizini Trga bana Josipa Jelačića, mlađa ženska osoba brutalno je napala i pretukla stranog državljanina, rukama i nogama, vrijeđajući ga pritom. Snimka se proširila društvenim mrežama i zgrozila javnost. Pretučeni stranac izjavio je da ga je žena iznenada napala bez povoda, a optužbe da je pokušao ukrasti torbicu odlučno je odbio. Nitko od prisutnih prolaznika nije pokušao zaustaviti napad. Djevojka je uhićena nekoliko dana nakon incidenta, a nad njom je pokrenuto kriminalističko istraživanje.
Ključno pitanje nije tko su napadači, nego tko je stvorio klimu u kojoj su se osjećali dovoljno sigurnima da napadnu, snimaju i slave.
Ronaldo Barišić, na prosvjedu protiv stranih radnika, poručio je: "Ne želim da se strani radnici osjećaju ugroženo, ali preporučujem im da ne dolaze jer svatko od nas može reagirati." Kada ovakvu retoriku normaliziraju javne figure koje imaju medijsku platformu i politički prostor, ulica samo prima poruku i izvršava je.
Strani radnici dovedeni su u Hrvatsku pod tvrdnjom ekonomske nužnosti, smješteni su mahom u nehumane uvjete, plaćeni ispod standarda, a onda im je serviran i neprijatelj koji će ih fizički progoniti.
Netko je pripremio teren. Netko drugi ga je iskoristio. I jedni i drugi dobro znaju što rade.
Revizionizam iz grobnica i politika kostiju
Jedan od najtežih instrumenata desničarske radikalizacije je kontrolirano otvaranje povijesnih rana - strateško doziranje novih otkrića masovnih grobnica žrtava partizanskih zločina, kojima se zatim upravlja u javnom prostoru.
Nije upitno da su partizanski zločini bili realni i da žrtve zaslužuju dostojanstven ukop - to je etička i povijesna nužnost. Upitno je zašto se neka otkrića objavljuju baš u određenom trenutku i kako se o njima govori.
Ministarstvo hrvatskih branitelja u proteklih deset godina istražilo je više od 630 lokacija diljem Hrvatske, provedene su ekshumacije na više od 90 lokacija u 16 županija, te su ukupno ekshumirani posmrtni ostaci više od 2200 žrtava.
Desetogodišnji sustavni rad govori da lokacije nisu bile nepoznate - bile su na popisu. Selekcija onoga što će se i kada otkriti svakako je predmet legitimnog pitanja. Ministar Medved svako otkriće prati javnim nastupima s jakom ideološkom konotacijom, a mediji ga prenose bez analitičke distance.
Istovremeno, u listopadu 2025. godine u Hrvatskom saboru organiziran je okrugli stol koji je umanjivao broj žrtava logora Jasenovac, a jedan od glavnih govornika tvrdio je da "Jasenovac nije bio logor smrti, nego radni logor".
Iako je izgledno da jugoslavenska statistika nije pouzdano točna (pa čak i dvojbena), ovo je historiografska asimetrija kao politička strategija - partizanski zločini se intenzivno istražuju i javno dramatiziraju, dok se ustaškim zločinima revizionistički relativizira težina. Zašto? I zašto baš sada?
Mediji i polarizatori - Dalija orešković i efekt zrcala
Zanimljivo je pitanje uloge pojedinih aktera koji se pozicioniraju kao glasovi razuma, a zapravo doprinose polarizaciji.
Dalija Orešković je primjer figure koja se bori s legitimnim fenomenom (Keleminec jest problematičan), ali metodom koja nerijetko više grije atmosferu nego što je hladi - svaka njezina izjava postaje vijest, svaka vijest novi okidač za reakciju s desne strane, a spirala se nastavlja.
Vodeći mediji u tome igraju ključnu ulogu. Keleminčevi prosvjedi pred privatnim domovima dobivaju televizijsku pažnju kakvu inače imaju samo državnici. Time se marginalni akter pretvara u centralnu figuru, što je upravo ono što želi. Mediji koji pišu o njemu iz dana u dan, svaki put kada postave kamere ispred nečijeg stana, postaju involuntarni amplifikatori upravo onog kaosa koji opisuju.
S druge strane, potpuno bezsadržajna Dalija Oreković, nema za reći ništa drugo osim da su posjetitelji (pa i djeca) Thompsonovih koncerata "kopitari" i "ustaše", što je opet popraćeno medijski kao najvažnija vijest tog dana.
Polarizacija nije ideološka greška, ona je poslovni model. Klikovi, pregledi i emotivne reakcije tjeraju algoritme, a algoritmi tjeraju prihod od oglašavanja. U tom ekosustavu "Keleminec pred vratima Orešković" i Orekovićino jezično divljanje vrijedi više od analize o stanju zdravstva.
Tko stoji iza svega?! (Moguće interpretacije)
Teorija 1: Desno krilo HDZ-a
Najuvjerljivija teza jest da je cijeli proces pogonjen internim borbama unutar HDZ-a. Plenković je europejac i pragmatičar kojemu je desnica uvijek bila instrumentalna, a ne ideološka. No unutar stranke postoje frakcije koje ga percipiraju kao strano tijelo, previše eurocentrično, premalo "hrvatsko". Plenkovićeva otvorenija podrška Thompsonu može se čitati kao pokušaj neutraliziranja mogućih pobuna s desnice.
Radikalizacija terena - Thompson, Keleminec, partizanske grobnice, negacije ustaških zločina - može biti način na koji desno krilo HDZ-a šalje poruku: "Mi kontroliramo ulicu. Ti si premijer samo dok nam odgovaraš."
Teorija 2: Vanjski utjecaj (ruska destabilizacija)
Rusija pokušava produbiti unutarnje podjele unutar zemalja jugoistočne Europe kako bi oslabila određene nacije, što značajno povećava rizik od ponovne političke nestabilnosti u regiji. Dezinformacijske kampanje i propaganda u medijima doprinose ruskom utjecaju, a te poruke šire i političke elite koje su sklone ruskim ciljevima.
Hrvatska je članica NATO-a i EU-a, a kao takva aktivno pomaže Ukrajini. Destabilizacija Hrvatske ideološkim sukobima koji troše pažnju i resurse savršeno odgovara ruskim geopolitičkim interesima. Stranke hrvatske krajnje desnice kritične su prema EU-u i NATO-u, ali ne nužno proruske, što je konstelacija relevantna za razumijevanje istočno-zapadne dimenzije ovog problema.
Teorija 3: Katoličko-konzervativna mreža
Nedvojbena je ulogu Crkve, koja kao institucija ima ogroman utjecaj na mlade. I ne koristi ga. Možda zato što bi morala priznati podršku ustaškog režima u Drugom svjetskom ratu. A isto tako ne želi priznati da je dio njezinih ljudi tada bio i u antifašističkom pokretu. Dakle šute!
No šutnja Crkve nije neutralna, ona je suglasnost. Unutar Crkve postoje frakcije koje aktivno grade most između klerikalnog konzervativizma i narodnog nacionalizma, koristeći Thompsona i slične figare kao kulturne posrednike. "Vjera, obitelj, domovina" nije samo Thompsonov slogan, to je i crkvena doktrina prilagođena za masovnu konzumaciju.
Teorija 4: Ekonomska frustacija kao gorivo
Ne smije se zanemariti strukturalni kontekst. Hrvatska je zemlja masovne emigracije, rastuće skupoće, stagnantnih plaća i percipiranog demokratskog zatvora u kojemu HDZ vlada de facto bez alternativne. Analitičar Bieber upozorava da su mlađe generacije, mnogi od kojih su rođeni nakon ratova 1990-ih, sve više izloženi militariziranim nacionalističkim narativima, a radikalne ideje postaju društveno prihvatljivije u globalnom kontekstu gdje raste polarizacija.
Kad sustav ne nudi odgovore na ekonomska pitanja, identitetska pitanja popunjavaju vakuum. Nekome tko nema posla, tko ne može kupiti stan, tko razmišlja o odlasku, lako je prodati priču o strancima koji mu uzimaju mjesto, kao i o neprijateljima koji gaze njegovu kulturu.
Sinteza: savez interesa bez koordinacije
Ono što je najvjerojatnije, ne radi se o jednoj centralnoj organizaciji koja kontrolira sve niti. Ono što postoji jest savez interesa bez formalne koordinacije, skup različitih aktera koji svaki za sebe ima razloge podgrijavati iste teme.
HDZ desno krilo želi oslabiti Plenkovića ili ga natjerati na daljnje ustupke. Domovinski pokret želi pokazati da je jedini autentični zastupnik desnice. Keleminec i slični akteri žele vidljivost i financiranje (svaka zabrana i svaki medijski nastup donosi donacije). Crkva šuti jer ima što izgubiti od jasnih izjava u oba smjera. Dio konzervativnih medija profitira od konstantnog "rata za identitet". Strani akteri, osobito oni zainteresirani za destabilizaciju NATO-ove jugoistočne flanke, tihim kanalima podmazuju mehanizme koji inače rade za njih besplatno. Ekonomski frustrirani građani pružaju masovnu bazu svim navedenima.
Zaključno, što se zapravo događa s hrvatskom?!
Hrvatska 2025./2026. nije zemlja koja je izgubila kompas, to je zemlja kojoj su kompas namjerno zasjenili.
Radikalizacija nije spontana, ona ima aktere, ima financijere, ima stratege. Nije monolitna, ima mnoštvo centara moći koji jedan drugog koriste. Nije neizbježna, ali je politički isplativa za dovoljno jak broj aktera da nitko od onih koji bi mogli stati na put nemaju interesa to učiniti.
Thompson je bio okidač. Keleminec je test. Grobnice su narativ. A narod koji se svađa o simbolima prošlosti teže primijeti da mu netko u sadašnjosti prazni džepove.
Pitanje koje ostaje hoće li Hrvatska naći snagu suočiti se s tim mehanizmima ili će ih, u nedostatku ekonomske i demokratske alternative, nastaviti konzumirati kao jedini dostupni identitetski suplement?
