Kao što je bilo i očekivano, dana 08.02.2023. godine na sjednici Sabora prošao je prijedlog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama.
Iako sam osobno zgrožena tim Zakonom, ovdje se neću baviti istim, jer je priča i onako gotova, on je samo pokazatelj i primjer kuda ide naša vlast, a da na to nitko ne može utjecati, čak ni oporba, koliko god ponekad htjela.
Dakle, predlagatelj zakona je bila Vlada RH, tj. Andrej Plenković koji je ujedno i čelnik vladajuće stranke koja ima većinu u zakonodavnoj vlasti, a koja direktno utječe na izbor članova izvršne vlasti, pa samim tim ne znam kako se ikad moglo govoriti o trodiobi vlasti, jer je to samo teoretski privid.
Dakle, AP predlaže zakon, njegova stranka ima 76 ruku u Saboru, i što mislite da se dogodilo?
Naravno, jednoumno stranačko tijelo po nalogu svog čelnika je i jednoumno glasalo, kao i svaki put do sada.
Za one koji ne prate sjednice Sabora (uglavnom jako dosadno i vjerujem kako većina ne prati) kod svakog prijedloga vladajućih ide svih 76 ruku ZA, kod svakog prijedloga oporbe ide tih istih 76 ruku PROTIV.
Da li uočavate obrazac i problem?
Nakon parlamentarnih izbora i formiranja vladajućih, mi bismo slobodno mogli raspustiti oporbu i da stoje kući, sve do sljedećih izbora za 4 godine. Jer realno nemaju nikakvu moć ni utjecaj i samo su prividno dio zakonodavne vlasti.
I tako će uvijek biti kada imamo vladajuću stranku.
Kako riješiti taj problem i imati demokraciju, a ne autokraciju koju objektivno sada imamo. Jer da krenemo u analizu i sudbene vlasti, i ona je pod AP.
Jedno od rješenja je nestranačka demokracija i glasovanje isključivo preferencijskim glasovima, bez mogućnosti glasanja za stranke i bez vladajuće stranke, već da svi zastupnici imaju jednaku vrijednost i utjecaj.
Tada bismo imali heterogenu skupinu parlamentarnih zastupnika koju je javnost postavila kao dio zakonodavne vlasti, a ne kao sada, homogenu skupinu utemeljenu na lojalnosti i pripadnosti stranačkoj grupaciji.
Takvi zastupnici ne bi imali potrebu slušati nekog velikog vođu o kojem im ovisi njihova pozicija i veća je vjerojatnost kako bi postupali u skladu sa javnim dobrom i svojom savješću.
Grupacije među zastupnicima bi se stvarale prirodno, kako i inače nastaju među ljudima, ovisno o interesu i tematici, te bi se savezi sklapali i raskidali na temelju individualnih odluka.
Što to znači za demokraciju?
Prvo bi bila manja mogućnost upravljivosti izvana, jer sada je dovoljno izvršiti utjecaj na AP i sve zakonodavno prolazi.
Drugo, kako je već napomenuto, zastupnici bi odgovarali isključivo javnosti, a ne stranačkoj strukturi koja ih je dovela na poziciju. To povlači za sobom veću vjerojatnost dobronamjernosti i rada za javno dobro te djelovanje u skladu s vlastitim principima.
Treće, dobili bismo pravu trodiobu vlasti, jer premijer više ne bi imao toliki utjecaj na zakonodavnu vlast, a ni na sudbenu.
Zadnje, ali ne manje važno, time se značajno smanjuje korupcija i klijentelizam, te vodi prema meritokraciji, jer stranačka moć i upliv kupovine glasova u sve sfere društva je uzrok što na vodećim pozicijama imamo podobne, a ne sposobne (naravno uz problem malih plaća u državnoj službi što se isto treba regulirati ako hoćemo vrhunske stručnjake).
Za pronaći učinkovita rješenja potrebno je izaći iz postojećih i zadanih okvira trenutnog političkog poretka, jer ono što je uzrok problema, nikako ne može biti njihovo rješenje.
