Postoji nevjerojatan broj ustaljenih fraza, misli, ideja koje nisu propitane, ali koje smo čuli dovoljno puta da ih podsvjesno prihvaćamo kao istinite.
Bez da smo se ikada zapitali o tome što uopće predstavljaju, a kamoli da smo išli testirati njihovo stvarno utemeljenje.
Omiljena mi fraza "politika je kurva", dugo baštinjena, fino kultivirana, uspješno je postala podsvjesni odgovor na svako spominjanje političke participacije.
Netko spomene politiku, tebi odmah zazvoni "politika je kurva", namrštiš se, odmahneš glavom i pređeš na drugu temu. Kako jednostavan način udaljavanja čovjeka od bitnog. Način koji odlično funkcionira. Da, ti osjećaš da je ta fraza istinita, jer ti je utkana u podsvijest.
Imamo i drugu izjavu, onu koja je namijenjena za ekipu koja ipak promisli malo više. A to je. "Ako se ti ne baviš politikom, politika će se baviti tobom".
Ta fraza nije spominjana svuda i stalno. Nije osobito niti popularna u širim krugovima, za razliku od one prve fraza gdje smo riješili sve probleme, osim problema koji opisuje druga fraza.
Da. Tako se vlada ljudima. Kroz repetitivno ponavljanje podvala kojima se osoba prebacuje na drugi kolosijek, gdje će se osjećati ugodno i osjećati da je u domeni istine. Tako banalno, tako učinkovito.
Idemo dalje.
U jednom YouTube videu autor spominje interesantnu studiju. Nekoj grupi studenata plasirane su besmislene riječi u određenoj količini i frekvenciji. Recimo Kardirga, Iktifaf, Nansoma ili Biwownji. Nakon experimenta, studenti su trebali dati ocjenu što predstavljaju te riječi/pojmovi. Nešto dobro ili nešto loše? Pokazalo se da su one riječi koji su se spomenule više puta generalno prepoznate kao nešto dobro, a one koji su spomenute manje puta, nešto loše.
Radi se o primjeru kognitivne lakoće, gdje mozak kada je istreniran nekom frazom, pojmom i slično, osjeća se sigurno u prisutnosti pojma. Ne bude mu se obrambeni mehanizmi zbog nepoznatog. I sam pojam dobiva pozitivan dojam. I obratno. Kada koristimo pojmove rijetko, mozak se napreže više, analizira, ulazi u nepoznat teren, umara se i pojam sada ima negativan dojam.
Govorimo o pojmovima bez značenja. Tako i primjer Georga Costanze u epizodi The Chicken Roaster izlaže svoju genijalnu strategiju kako osvaja žene. Dogura do trećeg spoja i u stalnoj prisutnosti ga žene zavole. Dok ih na početku iritira, poslije se naviknu na njega i žele biti s njim. Jedini zahtjev je kako dogurati do trećeg spoja?
Ili uzmimo primjer medijskih osoba bez sadržaja, npr. Kardashians. U stalnoj prisutnosti, oni postaju dio nas, daju nam familijarnost i dobru emociju. Sama prisutnost bez ikakve druge vrijednosti postaje nešto pozitivno. I obratno.
Kada imamo nepoznat teren, nove pojmove, nove ljude, nove ideje. Sve što je novo za mozak, zahtjeva kognitivni napor i predstavlja nam nelagodu. Emocije vezane za nelagodu rezultiraju prvotnim osjećajem da se radi o nečem lošem. Zato ćemo spontano izbjegavati novo i nepoznat. Imat ćemo emotivnu odbojnost.
Baš kao što je to primjer s novom sintagmom "novi narativ".
Dok je nismo čuli bezbroj puta, dok nam taj novi signal dolazi s neke druge strane, ako nismo veliki mislioci (op.a. a većina ljudi to nije) sama ideja da nam nova misao ne ide niz dlaku postojećih fraza i misli učinit će nam novu sintagmu odbojnom. Dok je ne čujemo dovoljno puta. Nakon toga, sintagma više nije "opasna", postaje dio domaćeg svijeta i mi je sada koristimo s kognitivnom lakoćom.
Da. Prvi koraci kada se oblikuje mentalna mapa, vrlo su zahtjevni i naporni. Ako ne znamo što radimo. Ako znamo, svjesni smo da je potrebno samo nešto vremena i repetitivnosti da novi pojam, nova ideja, nova sintagma postane nešto domaće, nešto gdje možemo biti opušteni.
Kada god ne gradimo nove stvari, već iskorištavamo poznate mentalne protokole, mi jesmo u prostoru ugode, ali i staroga besmisla.
Jasno, mi možemo "podvaliti" novu sintagmu okićenu dobro poznatom okolinom, da nam stvar ne djeluje tako opasno. Pa tako spominjanje "novog narativa" od strane ljudi s kojima se osjećamo dobro, jedan je takav primjer.
Ubacivanje emotivnog traktata prepunog psića, mačića, dragih nam ilustracija, omogućava lakšu familijarizaciju.
Ali suština je gore navedena. Novo nije ugodno. Staro je ugodno. Novo nam pruža kognitivni napor, dok nam uhodano pruža kognitivnu lakoću. I zato, ako se ne trudimo jako, mi zapravo u isprogramiranom besmislu (nizu obično medijski iskreiranih fraza - sjetite se samo pojma uhljeb, što je bila nedavna intervencija medijskih propagandista) ostajemo zarobljeni starim narativom i voljom kreatora tog narativa.
Zato je na umnim ljudima, koji ne pristupaju površno važnim tematikama, da afirmiraju nove pojmove, sintagme, ideje. Da razumijevajući problem kognitivne lakoće/teškoće odrade potrebnu kampanju koja će afirmirati novo.
To jeste proces koji traje, ali kada se novo afirmira, ono postaje dio nove mentalne mape.
Čitava navigacija starog narativa, gdje na primjeru "politika je kurva" (spajanje ružne konotacije s uspješno afirmiranom sintagmom) mi uspješno prebacujemo misao u neku drugu zonu, bez obzira na potrebu i dati zahtjev.
I zato, umjesto da budemo robovi kreatora starog narativa, kroz brižno afirmirane nove pojmove i ideje, mi osiguravamo i pretpostavku za potrebne političke promjene.
Još jedan primjer. ljuti smo na vlast zbog korona mjera. Dođu izbori, glasat ćemo za alternativne opcije, bez obzira na njihove stavove o krizi koja nam je ostatak vremena glavna tema.
Ali, naše mentalne mape nisu izgrađene i mozak slijedeći tu kognitivnu lakoću ide u smjeru odluka koje su apsurdne i vrlo stvarne.
I ta datost će ostati takva, dok kroz "novi narativ" ne afirmiramo nove puteve svijesti koji će sada biti usklađeni s našim potrebama.
Ovo je način kako režim vlada, zadatak svjesnih, umnih je da kreiraju nove puteve mišljenja kroz sustavnu afirmaciju novih pojmova i fraza i ideja.
Sviđalo nam se to ili ne sviđalo, to je stvarnost. Stvarnost na koju imamo utjecaj. Samo moramo krenuti tim putem.
Jer kao što znate, ako se mi nećemo baviti politikom, politika će se baviti nama.
